Loading...

Opis imenica u gramatikama srpskohrvatskog jezika

Term Paper (Advanced seminar) 2000 23 Pages

Russian / Slavic Languages

Excerpt

1. UVOD

U ovom seminarskom radu čija je tema „Opis imenica u gramatikama srpskohrvatskog jezika“ anliziraće se način opisa imenica u različitim gramatikama srpskohrvatskog[1] jezika.

Za analizu je odabrano šest gramatika - tri iz Srbije i tri iz Hrvatske:

1) Mihailo Stevanović: „Savremeni srpskohrvatski jezik (gramatički sistemi i književnojezička norma) I, Uvod, Fonetika, Morfologija“, VI izdanje, Naučna knjiga, Beograd, 1991. (odsad: M. Stevanović);

2) Pavica Mrazović i Zora Vukadinović: „Gramtika srpskohrvatskog jezika za strance“, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Dobra vest, Novi Sad, 1990. (odsad: P. Mrazović i Z. Vukadinović);

3) Živojin Stanojčić i Ljubomir Popović: „Gramatika srpskoga jezika (Udžbenik za I, II, III i IV razred srednje škole)“, II izdanje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1992. (odsad: Ž. Stanojčić i Lj. Popović);

4)Ivan Brabec, Mate Hraste, Sreten Živković: „Gramatika hrvatskosrpskoga jezika“, VIII izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1968. (odsad: Brabec-Hraste-Živković);

5) Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević, Marija Znika: „Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika“, Školska knjiga, Zagreb, 1979. (odsad: E. Barić i dr.);

6) Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić, Stjepko Težak: „Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika“, HANU, Globus, Zagreb, 1991. (odsad: S. Babić i dr.).

Izbor navedenih gramatika nije slučajan. To su najreprezentativnije gramatike srpskohrvatskog jezika, i one na najbolji način odražavaju stanje kako današnje serbokroatističke gramatičke misli tako i njen razvoj u posljednjih pola stoljeća. Sve navedene gramatike jesu opisno-normativne gramtike srpskohrvatskog jezika.

U svim tim gramatikam imenice se analiziraju u različitim poglavljima, i iz različitih aspekata:

u poglavlju o morfologiji, o leksikologiji, o tvorbi riječi i sintaksi. U ovome radu nećemo se baviti svim tim gramatičkim aspektima imenica. U okvir analize našega rada ulazi samo morfološka obrada imenica, dok u potpunosti izostaju tvorbeni, leksikološki i sintaksički aspekti obrade imenica u navedenim gramtikama.

Drukčije rečeno, u ovome radu interesuje nas samo način obrade imenica kao vrste riječi u navedenim gramatikama. Cilj rada je da se izdvoje kriteriji koje su autori gramatika primjenjivali u morfološkom opisu imenica kao vrste riječi, pri čemu će se, u prvome redu, ukazivati na podudarnost i nepodudarnost ne samo kriterija nego i rješenja pri opisu pojedinih morfoloških aspekata imenica u navedenim gramatikama.

2. OSNOVNE KARAKTERISTIKE IMENICA KAO POSEBNE VRSTE RIJE ČI

Imenice se, po pravilu, u gramatikama definišu prema svom značenju i funkciji kao riječi kojima se „[...] imenuje neki predmet, bi će ili pojam uopšte, koje se upotrebljavaju da pokažu kako se što zove, koje, naime, služe ko imena, kao nazivi čega.“[2] Kao nominacijske riječi, tj. riječi koje služe za imenovanje bića, predmeta i pojava, imenice su nasuprot svim ostalim vrstama riječi samostalne riječi, pošto se „[...} mogu upotrebiti i upotrebljavaju se i samostalno, kao imena onoga što znače, nezavisno od drugih reči, jer i ono što te imenice znače i sve što bilo koja imenica označava u prirodi postoji nezavisno od bilo kakve njegove osobine, radnje ili stanja, broja ili mere, koji im se pripisuju i koji se označavaju rečima drugih vrsta.“[3]

Sve druge riječi, osim u slučajevima kada preuzimaju funkciju imenica, tj. kada nastupaju u imeničkoj službi, jesu nesamostalne riječi, jer neposredno ili posredno uspostavljaju u rečenici odnos s nekom imenicom, što je jasan znak njihove nesamostalnosti. Upravo ta samostalnost imenica u odnosu na druge vrste riječi uslovljava i specifičan karakter nekih gramatičkih osobina koje imenice dijele s drugim vrstama riječi (npr. kategoriju roda, koji samo kod imenica može biti i prirodni, dok je kod svih drugih riječi koje razlikuju rod on isključivo gramatički, jer ga te riječi dobijaju od imenica na osnovu kongruencije).

Morfološki opis imenica kao vrste riječi u svim analiziranim serbokroatističkim gramatikama vrši se u okviru triju (pot)poglavlja:

1) Značenjske vrste imenica (tj. leksičko-semantičke osobine imenica)
2) Gramatičke osobine (kategorije) imenica
3) Tipovi paradigmi imenica (tj. podjela imenica prema vrsti deklinacije).

U predstavljanju triju navedenih aspekata imenica serbokroatističke gramatike su najsaglasnije u opisu gramatičkih osobina, dok se u opisu značenjskih i paradigmatskih (deklinacijskih) tipova imenica dosta razlikuju. Zato ćemo ovdje samo ukazati na osnovne karakteristike opisa gramatičkih kategorija imenica, a u posebnim poglavljima ćemo razmotriti kriterije i načine opisa značenjskih i obličkih (deklinacijskih) tipova imenica u pojedinim gramatikama.

Od triju gramatičkih kategorija kojima se odlikuju imenice, a to su kategorije roda, broja i padeža, u gramatikama srpskohrvatskog jezika najviše pažnje posvećuje se kategoriji roda.

Za kategoriju broja u poglavlju o gramatičkim osobinama po pravilu se samo konstatuje da većina imenica, na osnovu toga da li se imenicom označava jedinka ili više jedinki, razlikuje oblike jednine (singulara) i oblike množine (plurala). Izuzeci od tog pravila navode se pri značenjskoj (semantičkoj) klasifikaciji imenica, gdje se konstauje koja od značenjskih (pod)vrsta ima samo jedan ili oba broja imenica. Pa se tako, na primjer, uvijek konstatuje da vlastite, gradivne, zbirne i apstraktne imenice imaju samo oblike jednine, dok imenice tipa pluralia tantum (kao: usta, vrata, boginje, naočari i sl.) imaju samo oblike množine.

U razmatranju kategorije roda sve gramatike naglašavaju da imenice kao samostalne riječi imaju svoj sopstveni rod, i to jedan od tri roda: muški, ženski ili srednji. Za razliku od svih drugih vrsta riječi koje takođe razlikuju rod i koje imaju isključivo gramatički rod jer ga dobijaju od imenica na osnovu kongruencije (kao npr.: pridjevi, pridjevske zamjenice i redni brojevi) - imenice mogu imati prirodni ili gramatički rod. Prirodni rod određuje se na osnovu kriterijuma (s)pola, tako da imenice koje označavaju bića muškoga ili ženskoga spola imaju prirodni muški ili ženski rod (npr.: muškarac, brat, otac, dječak; žena, sestra, majka, djevojčica).

Za sve druge imenice kaže se da imaju gramatički rod (a to su sve imenice srednjega roda, i imenice koje označavaju predmete, pojave, osobine, radnje, i sl.). Kod njih se rod ne određuje na osnovu kriterija spola, nego na osnovu dviju gramatičkih osobina:

a) na osnovu nastavka nominativa singulara (tj. na osnovu paradigmatskog kriterija), i
b) na osnovu slaganja s rodom kongruentnog atributa (tj. na osnovu kongruencijskog kriterija).

Tako je npr. imenica kuća ženskoga roda jer ima iti oblik u nominativu kao imenica prirodnog roda žena, a i atribut se zu tu imenicu slaže u ženskome rodu: ta kuća, nova kuća, lijepa kuća, itd.

U svim analiziranim gramatikama, mada ne podjednako iscrpno (a najiscrpnije u: M. Stevanović i S. Babić i dr.), ukazuje se na preplitanje (ukrštanje) prirodnog i gramatičkog roda kod određenih vrsta imenica. Najprije se izdvajaju slučajevi imenica kojima se označava vrsta, a to su imenice koje istim oblikom označavaju živa bića i muškoga i ženskoga roda (pola), kao na primjer: žaba, riba, kornjača, ptica, sisar, vrana, vrabc, zmija, slavuj, lastavica, itd. Za te imenice konstatuje se da nemaju prirodni nego gramatički rod, jer se kod njih rod ne određuje na osnovu spola, nego na osnovu gramatičkih osobina samih imenica (na osnovu njihovog oblika i na osnovu roda kongruencijskog atributa koji dolaze uz te imenice; tako da je npr. imenica žaba ženskog gramatičkog roda jer se završava na -a, a i njen atribut dolazi u ženskom rodu: ta žaba, dok je imenica vrabac muškoga roda jer se završava na suglasnik a atribut uz nju dolazi u muškome rodu: taj vrabac, itd.).

Kod imenica koje znače vrstu, gramatike posebnu pažnju pri obradi roda imenica posvećuju imenicama koje označavaju zvanja ili zanimanja ljudi, kao na primjer: pisac, pisar, rukovodilac, dekan, akademik, vojnik, i sl. I te imenice, kao i imenice za vrstu, označavaju istim oblikom bića i muškog i ženskog roda, pa nemaju prirodni - nego gramatički rod.

Unutar tih imenica koje označavaju nosioce zvanja ili zanimanja uvijek se izdvajaju imenice tipa vojvoda, vladika, sluga, starješina, aga, paša, i sl. koje su samo muškog prirodnog roda, jer te dužnosti vrše ili isključivo ili po pravilu samo muškarci, tako da se i atribut uz ove imenice u jednini slaže isključivo u muškom rodu, mada njihov oblik (završetak nominativa na -a) upućuje na ženski rod: naš vojvoda, njihov vladika, onaj sluga, poznati starješina.

Takođe se u svim gramatikama ukazuje da se pojedine imenice, posebno one koje znače osobinu, kolebaju u pogledu gramatičkog roda, jer uz njih može stajati atribut i u muškome i u ženskome rodu, kao na primjer: ta j/ ta propalica, taj / ta pijanica, taj / ta sanjalica, i sl.

Ukazuje se i na nesaglasnost morfološkog i semantičkog kriterija pri određenju roda pojedinih imenica. Tako je npr. imenica ljudina ženskog gramatičkog roda iako imenuje samo muškarca, jer se njen atribut slaže u ženskome rodu (ta ljudina), dok je imenica djevojčurak muškoga gramatičkog roda (taj djevojčurak) mada imenuje isključivo žensku osobu, i sl. Gramatike ukazuju i na dvorodne imenice, kao npr.: taj / ta bol, kao i na imenice kod kojih ne postoji podudarnost u rodu kongruencije riječi u jednini i množini, kao npr.: to uho, to oko - te uši, te oči; taj sluga, taj starješina - te sluge, te starješine, itd.

U obradi broja i roda imenica sve analizirane gramatike se uglavnom podudaraju, jedina razlika između njih je u iscrpnosti opisa, tj. u zahvatanju svih ili samo osnovnih tipova imenica kod kojih postoji nesaglasnost između prirodnog i gramatičkog kriterijuma (tj. između kriterija spola i oblika) i između dvaju gramatičkih kriterija: kriterija oblika i kriterija roda kongruencijskog atributa. Najiscrpniji opis dat je u M. Stevanović i S. Babić i dr., dok su u gramatikama Brabec-Hraste-Živković i Ž. Stanojčić i Lj. Popović date samo osnovne kategorije „kolebanja“ u rodu imenica.

[...]


[1] Hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog, hrvtskog, srpskog jezika.

[2] M. Stevanović, str. 170.

[3] M. Stevanović, str. 171.

Details

Pages
23
Year
2000
ISBN (eBook)
9783638256889
ISBN (Book)
9783638691611
File size
550 KB
Language
Serbian
Catalog Number
v22304
Institution / College
Ruhr-University of Bochum – Seminar der Slavistik
Grade
2
Tags
Opis Hauptseminar Vrste

Author

Share

Previous

Title: Opis imenica u gramatikama srpskohrvatskog jezika