Electricity in the EU. The Guarantee of Origin According to Directive 2001/77/EC

Sadržaj

1. Uvod
1.1. Potreba za obnovljivim izvorima energije
1.2. Svrha osnovnih dokumenata europskog zakonodavstva

2. Sustav jamstva podrijetla
2.1. Sustav Jamstva podrijetla prema Smjernici 2001/77/EC
2.2. Sustav Jamstva podrijetla prema Smjernici 2009/28/EC

3. Implementacija jamstva podrijetla u EU
3.1. Pristup u Austriji
3.1.1. Pravno gledište
3.1.2. Institucionalno gledište
3.1.3. Procedura
3.1.4. Izdavanje i korištenje jamstva podrijetla
3.1.5. Nadzorna i upravna tijela
3.1.6. Kazne
3.2. Pristup u Njemačkoj
3.2.1. Njemački zakon o obnovljivim izvorima energije
3.2.2. Institucionalno gledište
3.3. Pristup u Italiji
3.4. Iskustva primjene jamstva podrijetla u EU-12
3.4.1. Osnovne činjenice o OIE u EU-12
3.4.2. Postojeći sustavi jamstva podrijetla OIE u EU-12
3.4.3. Sustav jamstva podrijetla u Sloveniji[7]

4. UvoĎenje jamstva podrijetla u Hrvatsku
4.1. Jamstvo podrijetla u Hrvatskom zakonu
4.2. Preporuke za uvoĎenje sustava JP-a u RH odreĎene projektom RELEEL
4.3. Uspostavljanje registra JP-a
4.4. Projekt obnovljivih izvora energije: Implementacija sustava jamstva porijekla električne energije

5. Zaključak

6. Literatura

Popis oznaka i kratica

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Popis tablica

Tablica 1 Razlike izmeĎu Smjernica 2009/28/EC i 2001/77/EC u vezi JP[4]

Tablica 2 Referentne i ciljne vrijednosti udjela OIE u EU-12 [Izvor: European Commission]

Tablica 3 Pregled glavnih politika za OIE-E u EU-12 [Izvor: European Commission, AGEN-RS]

Tablica 4 Sustav JP u EU-12 [Izvor: IT Power (studeni 2008)]

Popis slika

Slika 1 Postupci i institucionalne sheme sustava JP-a u Austriji

Slika 2 Postupci i institucionalne sheme sustava JP-a u Njemačkoj

Slika 3 Preporuka organizacije sustava jamstva porijekla u Hrvatskoj [Izvor: RELEEL]

1. Uvod

1.1. Potreba za obnovljivim izvorima energije

Obnovljivom energijom smatraju se tradicionalno biomasa (svi oblici drvnog otpada, otpad ţivotinjskog podrijetla i razne vrste ţitarica) i moderne tehnologije temeljene na solarnoj energiji, energiji vjetra, geotermalnoj energiji, hidroelektranama i energiji mora. Korištenje obnovljivih izvora energije (OIE) nije novost, budući da su se do pojave parnog stroja i iskorištavanja nafte, koristili voda i vjetar kao jedini izvori mehaničke energije. Industrijalizacijom s početka dvadesetog stoljeća najbitnije primarno gorivo postalo je ugljen, te osobito nafta u drugoj polovici stoljeća. Klimatske promjene, rizici nuklearne proizvodnje, dodatni troškovi značajnom promjenom cijena fosilnih goriva, potakli su veći interes za oblicima energije, koji će djelomično nadomjestiti fosilna goriva i doprinijeti očuvanju okoliša. U relativno kratkom razdoblju, od osamdesetih godina prošlog stoljeća, potrošači električne i toplinske energije, te potrošači u transportu postaju svjesniji značenja korištenja OIE. Tome su doprinijele mnoge akcije na osvješćivanju potreba sačuvanja okoliša, ali i akcije na donošenju obvezujućih ili poticajnih mjera u uporabi OIE.^[1]

Zanimanje za OIE potaklo je znanstvena istraţivanja koja su dovela do znatno unaprijeĎenih tehnologija pretvorbe. Primjerice silicijska tehnologija i nanotehnologija, te istraţivanje novih materijala, rezultirali su sofisticiranim, visoko-učinkovitim fotonaponskim ćelijama po pristupačnijim cijenama. Razvoj tehnologije vjetroturbina i lopatica, mogućnost gradnje vjetroelektrana na pučini te dobre poticajne mjere potakle su, veliki interes i za njihovu primjenu. Korištenje vodika kao goriva budućnosti je sve raširenije, što se objedinjava s korištenjem energije vjetra i Sunca u tzv. hibridnim sustavima. Sve veća primjena omogućava optimiranje proizvodnje i smanjenje specifičnih troškova (eng. economy of scale). Treba ipak kazati, da i pored značajnog smanjenja troškova oni nisu toliki da bi postrojenja koja koriste OIE bili konkurentni na trţištu bez dodatnih poticaja društva, čak niti na razini graničnih troškova.[1]

1.2. Svrha osnovnih dokumenata europskog zakonodavstva

Europski Parlament podrţao je korištenje OIE donošenjem temeljnih dokumenata Zelene knjige, Bijele knjige i Smjernice za promociju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, čiji su osnovni ciljevi smanjenje stakleničkih plinova i sigurnost u opskrbi električnom energijom. Prvi temeljni dokument europskog zakonodavstva je Zelena knjiga Green Paper for a Community Strategy, kojim je Europska Komisija dala Smjernice za strategiju razvoja energetike i definirala što se sve treba poduzeti kako bi se osigurao učinkovit ekonomski rast i poboljšala konkurentnost na području OIE. Drugi dokument koji je uslijedio je Bijela knjiga (White Paper for a Community Strategy and Action Plan). Prema scenariju Bijele knjige najveći udio u porastu učešća OIE trebao bi biti iz biomase (90 Mtoe), odnosno trostruko u odnosu na 1997. godinu. [1]

Temeljem Zelene i Bijele knjige Europska Komisija je 2001. godine izdala Smjernicu 2001/77/EC (Smjernica za promociju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije), a cilj je dostići udio od 22,1% električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije (OIE-E) do 2010. godine u ukupnoj potrošnji električne energije EU i odreĎeni su indikativni ciljevi za sve drţave članice EU.[1]

2006. godine izraĎen je novi okvir strategije Europske Komisije za odrţivu, natjecateljsku i sigurnu energiju, novi Green Paper (COM(2006) 105 final). Uslijed rastućeg uvoza energije (povećanje sa sadašnjih 50% na 70% za 20-30 godina) i plina (povećanje na 80% kroz sljedećih 25 godina), neophodno je unutar Europe stvoriti takve uvjete koji će domaću energiju učiniti ekonomski usporedivom s energijom koja se trenutno uvozi. S obzirom na cilj Europske Komisije za potpunom liberalizacijom unutrašnjeg europskog trţišta energije s niţom cijenom električne energije i tako uštedom za društvo u cijelosti, naglasak je stavljen na učinkovito zakonodavstvo i izgradnju elektroenergetske mreţe. Ovaj Green Paper iz 2006. godine dao je sugestije i opcije za novu obuhvatnu europsku energetsku politiku.[1]

Stav Europske Komisije jeste da se samo uz zajedničke mjere energetske učinkovitosti, upravljanja potrošnjom i korištenjem OIE moţe dostići napredak u postizanju ciljeva europske politike za energetski neovisnu Europu.[1]

23. travnja 2009. u Europskom parlamentu prihvaćena je Smjernica 2009/28/EC i stupila je na snagu 25. lipnja 2009. Ova Smjernica pruţa skupni okvir za promociju energije iz obnovljivih izvora. Izneseni su obvezni nacionalni ciljevi za ukupni udio energije iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto uporabi energije i udio energije iz obnovljivih izvora u prometu. Sadrţi pravila vezana za statističke prijenose izmeĎu drţava članica i trećih drţava, jamstva podrijetla, administrativnih postupaka, te dostupnosti elektroenergetske mreţe za obnovljive izvore energije. ^[2]

2. Sustav jamstva podrijetla

2.1. Sustav Jamstva podrijetla prema Smjernici 2001/77/EC

Pojam Guarantees of Origin (GO) ili jamstvo podrijetla (JP) prvi puta je definiran u Smjernici 2001/77/EC. U članku 5 (Jamstvo o podrijetlu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije) te Smjernice definirano je:

1. Države članice osiguravaju da se, najkasnije do 27. listopada 2003., podrijetlo električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije može zajamčiti u smislu ove Smjernice, u skladu s objektivnim, transparentnim, nediskriminirajućim kriterijima koje utvrÿuje svaka država članica. Države članice osiguravaju da se jamstvo podrijetla može izdati na zahtjev.

2. Države članice mogu imenovati jedno ili više nadležnih tijela, neovisnih od djelatnosti proizvodnje i distribucije za nadzor takvih jamstava podrijetla.

3. Jamstvo podrijetla:

-navodi izvor energije iz kojega je električna energija proizvedena, navodeći datume i mjesta proizvodnje, a u slučaju da je riječ o hidroelektranama navodi se kapacitet;

-služi kako bi proizvoÿačima električne energije iz obnovljivih izvora energije omogućilo dokazivanje činjenice da je električna energija koju prodaju proizvedena iz obnovljivih izvora energije u smislu ove Smjernice.

4. Takva jamstva podrijetla, izdana u skladu sa stavkom 2., države članice trebaju meÿusobno priznavati, isključivo kao dokaz elemenata navedenih u stavku.

3. Svako odbijanje priznavanja jamstva podrijetla kao dokaza, posebno ako postoje razlozi koji se posebno odnose na sprječavanje prevare, mora se temeljiti na objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima. U slučaju odbijanja priznavanja jamstva podrijetla, Komisija može stranu koja je jamstvo odbila prisiliti na priznavanje, posebno s obzirom na objektivne, transparentne i nediskriminirajuće kriterije na kojima je takvo priznavanje utemeljeno.

5. Države članice ili nadležna tijela uspostavljaju odgovarajuće prikladne mehanizme kojima osiguravaju točnost i pouzdanost jamstava podrijetla, a u izvješću navedenom u članku 3., stavku 2. prikazuju mjere kojima se osigurava pouzdanost jamstvenoga sustava.

6. Nakon savjetovanja s državama članicama, Komisija u izvješću navedenom u članku 8., razmatra pravila i metode koje države članice provode kako bi se zajamčilo podrijetlo električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije. Po potrebi, Komisija o tome predlaže Europskome parlamentu i Vijeću prihvaćanje zajedničkih pravila.^[3]

[4] Jamstvo podrijetla je kontrolni mehanizam kojim se energija kojom se trguje certificira kao energija iz obnovljivih izvora energije ili visoko efikasne kogeneracije (CHP). Takav sustav je neophodan za implementaciju trţišta energije koje promiče značajan udio energije iz obnovljivih izvora energije ili visoko efikasne kogeneracije, npr. pomoću zelenih certifikata ili zajamčenih tarifa. U praksi to je ovjeravanje izmeĎu operatora mreţe i proizvodnje nad iznosima, periodu, mjestu, izvoru i tipu OIE i CHP proizvodnje energije.[5]

Jamstvom podrijetla, koje je rezultat mjerenja i kontrolne procedure izvedene od strane nadzornog tijela trţišta energije, višestruke prodaje su izbjegnute i dodatno kontrolirane.

Jamstvo podrijetla takoĎer dopušta podjelu trţišta električne energije na:

-trgovinu certifikatima
-trgovinu energije (električne, plina, energetskih usluga) slobodnu od podrijetla

Obveza drţava članica za implementiranje jamstva podrijetla je dana u smjernicama:

-Directive 2001/77/EC za promociju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije u internom trţištu (članak 5)
-Directive 2004/8/EC za promociju kogeneracijske proizvodnje električne energije uz toplinske zahtjeve u internom trţištu (članak 5)

Prema odredbama ovih smjernica, jamstvo podrijetla se izdaje kao odgovor na zahtjev proizvoĎača. Nadalje, drţave članice su obvezne imenovati jedno ili više mjerodavnih tijela, neovisnih od proizvodnih i distribucijskih aktivnosti, za nadgledanje izdavanja jamstva podrijetla.[5]

Da bi se izbjeglo umnoţavanje jamstva podrijetla, bilo je potrebno uspostaviti sustav koji uključuje:

-izdavanje jamstva podrijetla
-prijenos jamstva podrijetla (u slučaju trgovanja)
-otkup jamstva podrijetla ( kada je energija otkupljena od konačnog potrošača)

Takav sustav onemogućava višestruku prodaju iste “zelene” električne energije i ne dozvoljava duplu naplatu povezanu s meĎudrţavnom trgovinom “zelene” električne energije, npr. ne dozvoljava da obje drţave, proizvoĎač i kupac, uračunaju istu energiju za postizanje svoga nacionalnog cilja obnovljivih izvora energije. Isplata jamstva podrijetla je transparentni način za provjeru potrošene električne energije.[5]

Sljedeća vaţna svrha jamstva podrijetla je objavljivanje podataka (disclosure) o smjesi primarnog goriva, koje je definirano u Smjernici 2003/54/EC (članak 3) kao obveza drţava članica. To jest, dobavljači električne energije su obvezni u svojim računima informirati kupce o udjelu svakog pojedinog izvora energije u ukupnoj smjesi korištenog primarnog goriva prethodne godine. Uzevši u obzir da jamstvo podrijetla sadrţi dovoljno podataka, mora biti korišteno takoĎer i za ovu svrhu.[5]

2.2. Sustav Jamstva podrijetla prema Smjernici 2009/28/EC

Dosadašnja definicija JP-a nije dovoljno detaljno odreĎivala JP, te je osloboĎen prostor za prijevare i nepouzdana jamstva podrijetla. Postalo je jasno da je potrebna standardizacija sustava jamstva podrijetla u EU, koja će ubrzati transparentnost i spriječiti zloupotrebu.

Standardizacija jamstva podrijetla je počela preko European Energy Certificate System (EECS) pod okriljem AIB-a (Association of Issuing Bodies). Europska Unija je poduzela daljnje korake u promociji korištenja obnovljivih izvora energije i standardizaciji sustava jamstva podrijetla. 23. travnja 2009. u Europskom parlamentu je prihvaćena Smjernica 2009/28/EC , koja stupila je na snagu 25. lipnja 2009.

Ova smjernica pruţa skupni okvir za promociju energije iz obnovljivih izvora. Izneseni su obvezni nacionalni ciljevi za ukupni udio energije iz obnovljivih izvora u konačnoj bruto uporabi energije i udio energije iz obnovljivih izvora u prometu. Sadrţi pravila vezana za statističke prijenose izmeĎu drţava članica i trećih drţava, jamstva podrijetla, administrativnih postupaka, te dostupnosti elektroenergetske mreţe za obnovljive izvore energije.[2]

U Smjernici 2009/28/EC, tri glavne teme koje se odnose na jamstvo podrijetla su:

-Standardizacija dizajna jamstva podrijetla
-Smjernice za korištenje jamstva podrijetla
-UvoĎenje jamstva podrijetla za velika postrojenja hlaĎenja i grijanja

Novom Smjernicom poboljšane su smjernice 2001/77/EC i 2003/30/EC koje su takoĎer i opozvane. Time je jamstvo podrijetla detaljnije definirano i standardizirano.

Jamstvo podrijetla izdano za svrhu ove smjernice ima jedino funkciju dokazivanja udjela energije proizvedene iz obnovljivih izvora krajnjem kupcu. Jamstvo podrijetla moţe biti preneseno, neovisno o energiji na koju se odnosi, od jednog vlasnika do drugog. MeĎutim, s uvidom da je jedinica energije iz obnovljivog izvora prikazana kupcu samo jednom, duplo računanje i duplo prikazivanje jamstva podrijetla mora se izbjeći. Energija iz obnovljivih izvora koja je odvojeno prodana od pripadajućeg jamstva podrijetla ne smije biti prikazana ili prodana kao energija iz obnovljivih izvora krajnjim kupcima. Vaţno je razlučiti izmeĎu zelenih certifikata korištenih za mehanizme potpore i jamstva podrijetla.[2]

Glavne razlike izmeĎu Smjernice 2001/77/EC i nove Smjernice 2009/28/EC dane su u tablici 1.

Tablica 1 Razlike izmeĎu Smjernica 2009/28/EC i 2001/77/EC u vezi JP^[4]

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Smjernica 2009/28/EC definira jamstvo podrijetla kao: elektronički dokument koji ima jedino funkciju dokazivanja udjela energije proizvedene iz obnovljivih izvora krajnjem kupcu prema zahtjevima članka 3(6) Smjernice 2003/54/EC.

Rok za prijenos zahtjeva smjernice u zakonodavstvo drţava članica je 5. prosinca 2010. Zahtjevi koji se tiču jamstva podrijetla električne, toplinske i rashladne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije dani su člankom 15 koji je naveden u nastavku:

1. U svrhu dokazivanja konačnim kupcima, kolika je količina energije iz obnovljivih izvora u dobavljačevoj smjesi energije, države članice u skladu s člankom 3(6) Direktive 2003/54/EC osiguravaju da se podrijetlo električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora jamči u smislu te direktive i u skladu s objektivnim, transparentnim i nediskriminacijskim kriterijima.

2. U tu svrhu države članice osiguravaju da se na zahtjev proizvoÿača električne energije iz obnovljivih izvora izdaje jamstvo podrijetla. Države članice mogu odrediti da se jamstvo podrijetla izdaje na zahtjev proizvoÿača toplinske i rashladne energije iz obnovljivih izvora. Takav dogovor može biti povod za limitiranjem minimalnog kapaciteta. Standardna veličina jamstva podrijetla je 1MWh. Za svaku jedinicu proizvedene energije se izdaje najviše jedno jamstvo podrijetla.

Države članice osiguravaju da se ista jedinica energije iz obnovljivih izvora zaračunava samo jedanput.

Države članice mogu odrediti da se proizvoÿaču koji je dobio jamstvo podrijetla ne dodjeljuje i potpora za istu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.

Jamstvo podrijetla nije povezano s poštivanjem članka 3 od strane države članice. Prijenosi jamstva podrijetla, odvojeno ili skupa s fizičkim prijenosom energije, ne utječu na odluke država članica da upotrijebe statističke prijenose, zajedničke projekte ili zajedničke programe potpore za ispunjavanje ciljeva ili izračun konačne bruto potrošnje energije iz obnovljivih izvora u skladu s člankom 5.

3. Jamstvo podrijetla je valjano 12 mjeseci od proizvedene zadane količine energije. Jamstvo podrijetla se poništava nakon što se iskoristi.

4. Države članice ili imenovana mjerodavna tijela nadziru izdavanje, prijenos i otkazivanje jamstva podrijetla. Imenovana nadležna tijela nemaju ovlasti koje bi se geografski preklapale i neovisna su u odnosu prema proizvodnim, trgovinskim i dobavljačkim aktivnostima.

5. Države članice ili imenovana mjerodavna tijela uspostavljaju odgovarajuće mehanizme s kojima osiguravaju da se jamstva podrijetla izdaju, prenose i otkazuju elektronički te da su precizna, pouzdana i otporna na prijevare.

6. Jamstvo podrijetla mora sadržavati najmanje:

(a) izvor energije iz kojega je energija bila proizvedena te početak i kraj njene proizvodnje;

(b) da li se jamstvo podrijetla odnosi na:
(i) električnu energiju;
(ii) grijanje i/ili hlaÿenje;

(c) identitet, lokacija, vrsta i kapacitet postrojenja u kojoj je proizvedena energija;

(d) da li je i do koje mjere postrojenje primalo poticaje za investiciju, da li je i u kolikoj mjeri jedinica energije imala koristi od bilo kojeg drugog nacionalnog programa potpore ili nekog drugog programa potpore;

(e) datum na koji je postrojenje započelo s radom; i

(f) datum i država izdavanja te jedinstveni identifikacijski broj;

7. Kada opskrbljivač električne energije za namjene iz članka 3(6) direktive 2003/54/EC mora dokazati udio energije iz obnovljivih izvora u svojoj smjesi energije, to može učiniti uporabom jamstva podrijetla.

8. Količina energije iz obnovljivih izvora koja odgovara jamsvtu podrijetla koju opskrbljivač električne energije prenosi na treću stranku se odbija od dijela energije iz obnovljivih izvora iz njegove smjese energije za namjenu iz članka 3(6) direktive 2003/54/EC.

9. Države članice priznaju jamstvo podrijetla izdane od druge države članice u skladu s tom smjernicom isključivo kao dokaz o podacima iz paragrafa 1 i paragrafa 6(a) do (f). Država članica može odlučiti da ne prizna jamstvo podrijetla samo ako opravdano sumnja u njegovu točnost, pouzdanost i vjerodostojnost. Država članica treba obavijestiti Komisiju o tom nepriznavanju i utemeljiti ga.

10. Ako Komisija ustanovi da je nepriznavanje jamstva podrijetla neosnovano, Komisija može donijeti odluku kojom od države članice zahtjeva da prizna jamstvo podrijetla.

11. Država članica može u skladu sa zakonodavstvom Zajednice uvesti objektivne, transparentne i nediskriminirajuće kriterije za uporabu jamstva podrijetla u skladu s obvezama utvrÿenim u članku 3(6) direktive 2003/54/EC.

12. Ako dobavljači energije pri marketingu energije iz obnovljivih izvora navode ekološke ili druge prednosti energije iz obnovljivih izvora, države članice mogu zahtijevati od dobavljača energije da daju na uvid sažetak informacija o količini ili dijelu energije iz obnovljivih izvora koji dolazi iz instalacija ili povećanih kapaciteta koji su započeli s radom nakon 25. lipnja 2009.[2]

3. Implementacija jamstva podrijetla u EU

Većina zemalja EU implementirala je sustav jamstva podrijetla, a prema Smjernici 2009/28/EC rok za prijenos zahtjeva Smjernice u zakonodavstvo drţava članica je 5. prosinca 2010.

Glavni koraci u implementaciji JP-a sustava su:

-implementacija zakonske regulative,
-osnivanje tijela za izdavanje i
-uspostavljanje pouzdanog operativnog sustava za izdavanje JP-a.

U većini zemalja članica najuspješnije su provedeni prvi i drugi korak, dok je uspostavljanje pouzdanog operativnog sustava za izdavanje JP-a naišlo na više problema.

Akreditirano tijelo u većini zemalja je operator prijenosnog sustava (OPS) ili regulator trţišta energije. Neke zemlje su primijenile sustave gdje je akreditirano tijelo treća strana (certificirani revizor ili drţavno tijelo).

U listopadu 2007. godine stanje sustava jamstva podrijetla u EU-27 je bilo[4]:

-Preko 60% sustava jamstva podrijetla u EU je operativno
-Akreditirana tijela su uglavnom regulatori (60%) ili operatori prijenosnog sustava (30%)
-65% sustava jamstva podrijetla ima jamstvo podrijetla potpuno prenosivo
-Samo pola sustava jamstva podrijetla ima uvedene elemente isplate jamstva podrijetla
-Značajne su razlike u dizajnu (standardne jedinice, valjanost, format)

U nastavku ćemo razmotriti primjenu sustava JP-a u Austriji i Njemačkoj, koje imaju primijenjen sustav zajamčenih tarifa, te Italija koja primjenjuje mehanizam obveznih kvota podrţan zelenim certifikatima. TakoĎer ćemo razmotriti iskustva u zemljama EU-12 koje su se kao najnovije članice EU susretale s najviše problema pri implementaciji sustava JP-a.

3.1. Pristup u Austriji

[5]Pravno gledište

Navedene su odgovarajuće odredbe u vezi jamstva podrijetla u Austriji iz Austrijskog zakona o zelenoj energiji (nesluţbeni prijevod):

Jamstvo podrijetla

Odjeljak 8. Mreţni operateri na čije su mreţe spojena priznata postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljive izvore energije će na zahtjev operatera postrojenja istome izdati atest o kvaliteti energije ubrizgane u njihovu mreţu od strane tih postrojenja. Takvi atesti mogu biti izdani putem automatizirane obrade podataka.

(2) Atest sukladan stavci 1 će specificirati:

1. kvalitetu proizvedene električne energije
2. Vrstu i maksimalni kapacitet instalacije koja generira el energiju
3. datum i mjesto proizvodnje
4. korištene izvore energije

(3) Provincijski će Guverner regulatorno nadgledati izdavanje takvih jamstava o podrijetlu

(4)Operatori eko energetskih postrojenja i trgovci električnom energijom koji prodaju električnu energiju iz eko energetskih postrojenja kao eko energiju drugom trgovcu strujom, biti će obavezni dati tom trgovcu električne energije, povjerljivo i bez naknade, na zahtjev tog trgovca jamstvo podrijetla (preko automatizirane obrade podataka) koja odgovaraju prodanoj količini.

(5) VKW-Übertragungsnetz AG (VKW-Prijenosna mreţa d.d.) će izdati ateste sukladno stavci 1 za priznate instalacije proizvodnje električne energije koji koriste obnovljive izvore energije i koji su spojeni na sustav Vorarlberger Illwerke AG-a.

Priznavanje jamstava podrijetla izdanih od strane drugih drţava.

Odjeljak 9 (1) Jamstava podrijetla za električnu energiju iz postrojenja lociranih u zemlji članici EU, zemlji sudionici EEA sporazuma ili u nekoj trećoj zemlji će se smatrati jamstvima podrijetla unutar značenja ovog saveznog (federalnog) zakona ako udovoljavaju, ili nadmašuju, prethodno iz članka 5 Smjernice o promociji električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije u internom trţištu električne energije.

(2) U slučaju sumnje, Energie-Control GmbH će odlukom utvrditi, kao odgovor na zahtjev ili posredstvom svog ureda, da li su preduvjeti za priznavanje instalacije ispravni.

(3) Energie-Control GmbH moţe izdati pravilnike kojima će specificirati zemlje u kojima jamstva podrijetla za eko energiju ispunjavaju preduvjete prema stavku 1.

Institucionalno gledište

Zakona koji se odnose na jamstva podrijetla vrlo je malo u Austriji. Glavna odredba (uredba), kao što je navedeno, je Austrijski zakon o zelenoj energiji (Austrian Green Energy Act - AGEA). Trenutno, ne postoje posebni pravilnici ili neke druge legislative ili relevantne pravne znanosti. Za sve tehničke probleme baze podataka sustava JP-a postoji interni priručnik pri E-Control Ltd. upravnom tijelu.

Općenito treba napomenuti da jamstva o podrijetlu nisu certifikat u Austriji. Tamo jamstva o podrijetlu predstavljaju specifičnu priznanicu ili naknadu. Kako jamstvo podrijetla nije certifikat kojim se moţe trgovati, ono sluţi za izdavanje certifikata kojima se moţe trgovati kako bi se jamčilo podrijetlo energije iz OIE. Zakonski još nije formalno eksplicitno definirana veza izmeĎu jamstva o podrijetlu i certifikata kojima je moguće trgovati.

Austrijska jamstva podrijetla mogu se koristiti u stranim zemljama (npr. drugim zemljama EU) u bilo kakvu svrhu. U Austriji zakonodavstvo stavlja preporuke u odjeljku 31 AGEA: „Operatori priznatih postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije bit će ovlašteni izdavati certifikate kojima se može trgovat ii koji mogu biti korišteni u drugoj zemlji članici EU, zemlji zemlji sudionici EEA sporazuma ili u nekoj trećoj zemlji.“

Procedura

Proceduralni i institucionalni mehanizam za JP u Austriji prikazan je na slici.

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Slika 1 Postupci i institucionalne sheme sustava JP-a u Austriji^[5]

Izdavanje i korištenje jamstva podrijetla

Jamstvo podrijetla se izdaje za proizvoĎače električne energije iz OIE od strane Mreţnog Operatera sukladno odjeljku 8 stavaka 1 AGEA. Preduvjet je biti pouzdan proizvoĎač tj. priznata proizvodna instalacija električne energije koja koristi OIE ili kogeneracijsko postrojenje. Sve troškove izdavanja jamstva podrijetla (ako postoje) snose mreţni operateri, koji generalno zahtijevaju takozvane „grid operating fees‟ (mreţnu operatorsku pristojbu) tj. javno definiranu pristojbu za korištenje sustava radi socijalizacije.

Ne postoji izravan nosilac jamstva podrijetla. Korisnici jamstva podrijetla su sljedeće interesne grupe:

-kupac:

- trgovac, koji je obvezan označiti izvor energije kojom se trguje prema odjeljku 45a austrijskog zakona: Austrian Act on Electricity Economy and its organization.
- strani proizvoĎači energije, u slučaju prekogranične trgovine i stranog korištenja jamstava podrijetla u svrhu trgovine certifikatima podlijeţu stranom zakonodavstvu u ciljanoj zemlji.

-upravno tijelo:

- E-Control Ltd. (d.o.o.) koje odrţava bazu podataka jamstava podrijetla putem automatizirane obrade podataka.
- Green Electricity Settlement Centre obavještava bazu podataka jamstava podrijetla od strane kvalificiranih proizvoĎača.

Nadzorna i upravna tijela

U Austriji, 9 regionalnih guvernera nadzire izdavanje jamstava podrijetla (sukladno odjeljku 8 iz stavka 3 AGEA). Nadalje, tijelo za regulaciju trţišta ima opću duţnost nadzora isto kao i drţavna tijela i sudovi.

Nadleţno tijelo u Austriji za upravljanje bazom podataka jamstava podrijetla u Austriji (HKN Datenbank) je E-Control Ltd. temeljno odjeljku 8 iz stavka 2 AGEA. Podaci koje je potrebno prikupiti definirani su u odjeljku 8 stavka 2 AGEA, a to su sljedeći: kvantiteta, vrsta i kapacitet, vrijeme i mjesto proizvodnje, korišteni izvor energije.

E-Control Ltd., u 100%-tnom vlasništvu ministarstva gospodarstva i rada, sluţi kao generalni kontrolor trţišta, ali ne isključivo za jamstva podrijetla. Nadalje, ne postoji operator trţišta u Austriji, iako se njegova uloga moţe preporučiti u sustavu jamstva podrijetla za Hrvatsku.

Kazne

Prema generalnim kaznenim odredbama odjeljka 29 AGEA postoji kazna (do 13000 €) u slučaju neizdavanja jamstva podrijetla od strane Mreţnog operatera ili slično. TakoĎer, Green Electricity Settlement Centre moţe se kazniti u slučaju disfunkcije.

3.2. Pristup u Njemačkoj[5]

Njemački zakon o obnovljivim izvorima energije

Iz Njemačkog zakona o obnovljivim izvorima energije (nesluţbeni prijevod) na jamstvo podrijetla odnosi se:

Članak 17

Jamstvo podrijetla

(1) Operatori postrojenja mogu zatraţiti osobu ili organizaciju zaduţenu da djeluje kao „environmental verifer“ ili „environmental verification“ organizacija u području proizvodnje električne energije u skladu s Environmental Audit aktom za izdavanje jamstva podrijetla za električnu energiju proizvedenu iz OIE.

(2) takva jamstva o podrijetlu moraju specificirati:

-izvore energije iz kojih je električna energija proizvedena, popisane prema vrsti i glavnim komponentama, uključujući informaciju do koje je mjere električna energija proizvedena iz OIE unutar značenja Smjernice 2001/77/EC europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2001. o promociji električne energije proizvedene iz OIE u internom trţištu električne energije (OJ L 283 p. 33) kao zadnje dopunjen s Acts of Accession iz 16 travnja 2003. (OJ L 236 p. 586),
-gdje je korištena biomasa, bilo da je isključivo biomasa unutar značenja propisa koji je u skladu s Člankom 8(7)
-ima i adresu operatora postrojenja
-količina električne energije dobivene u postrojenju , vrijeme proizvodnje i koliki je dio plaćen u skladu sa Člankom 5 do 12 i
-mjesto, kapacitet i datum puštanja u pogon postrojenja

(3) takva jamstva o podrijetlu trebaju se koristiti samo ako su informacije propisane u gore navedenom stavku 2 potpune.

Članak 18

Zabrana višestruke prodaje

(1) električna energija proizvedena iz OIE i iz prirodnog plina ili deponijskog plina, plina iz otpada, prirodnog plina ili bioplina ubačenog u plinsku mreţu ne moţe biti prodana ili na drugi način prenesena više nego jednom.

(2) Operatori postrojenja koji su primili plaćanja sukladno Člancima 5 do 12 neće proslijediti jamstva za električnu energiju proizvedenu iz OIE i prirodnog plina. Ako operator postrojenja proslijedi takvo jamstvo za električnu energiju proizvedenu iz OIE ili iz prirodnog plina, za električnu energiju neće biti plaćeno u skladu s Člancima 5 do 12.

Institucionalno gledište

TakoĎer, u Njemačkoj je vrlo malo zakona vezano uz jamstva podrijetla. Glavni propis kao i ranije spomenuto, je German Renewable Energy Act Odjeljak 17 i 18. Njemačka jamstva o podrijetlu uvedena su kako bi se označila zelena energija radi potrošačkih informacija. Jamstvo podrijetla se izdaje za uporabu certificiranim organizacijama po 1MWh zelene energije za proizvoĎače.

Izdavanje jamstva podrijetla operatoru postrojenja je na neki način uobičajeno priznanje proizvoĎaču da je kvalificirani proizvoĎač električne energije iz OIE. Sa svojim opskrbljivanjem OIE-E proizvoĎač daje ekvivalentnu količinu jamstava podrijetla distributeru energije. Ipak, operator mreţe će platiti zajamčene tarife operateru postrojenja, čije je investicija time očuvana.

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Slika 2 Postupci i institucionalne sheme sustava JP-a u Njemačkoj[5]

Distributer energije koji je obvezan ponuditi fiksni dio zelene energije kupcima, bit će u mogućnosti prodati odgovarajuću količinu energije kao zelenu energiju za garantirano višu cijenu (zbog većih troškova proizvodnje i većeg utjecaja na okoliš).

U slučaju da distributer energije ima viška (skupo kupljene) zelene energije, u tom je slučaju obvezan ili se od njega zahtjeva, te moţe prodati višak energije kao konvencionalnu energiju za niţu cijenu.

Ova podjela omogućava da se električna energija iz OIE kojoj nedostaju lokalni potrošači moţe prodati kao konvencionalna snaga, dok se isti iznos konvencionalne energije moţe poslije ili na drugom mjestu ponuditi kao zelena energija, skupa s ekvivalentom jamstava podrijetla.

Ovakav sustav je primijenjen s RECS, privatnom platformom za izdavanje, izvršavanje i otkup jamstava podrijetla sa sudionicima 14 EU zemalja. U Njemačkoj, ne postoji obveza sudjelovanja u trgovini jamstvima podrijetla, ali je cilj sustava označiti što je više moguće zelene energije pomoću jamstava podrijetla i stvoriti motivaciju za OIE investicije.

Suprotno Njemačkom „Feed-in-Traiff System“ (sa različitim zajamčenim tarifama u ovisnosti sa proizvodnom tehnologijom OIE) sustav za trgovanje jamstvima podrijetla jamči jedinstvenu vrijednost za svaki MWh obnovljive energije i ne podrţava posebne tehnologije. Stoga, najučinkovitije tehnologije današnjice imaju najviši profit u sustavu jamstva podrijetla, npr. postojeće hidro elektrane.

Od strane RECSa prijavljeni su slučajevi zlouporabe, kada je operator postrojenja prodao zelenu energiju koja samo djelomično potječe od OIE i nije isplatila svoje RECS certifikate pravilno. U konačnici je prodan dvostruki iznos zelene energije nego što je proizveden. Zbog toga je Njemačka izričito isključila višestruku trgovinu, takoĎer ciljajući na zabranu dvostruke potpore proizvoĎača energije iz obnovljivih izvora. Prema tome vrlo je vaţna redovita kontrola transakcija u bazi podataka jamstava podrijetla.

3.3. Pristup u Italiji[5]

Trgovina jamstvima o kvaliteti u Italiji se uglavnom svodi na trgovanje zelenim certifikatima. Priznavanje je stranih jamstava o kvaliteti (npr. RECS, ili austrijska jamstva o kvaliteti) osigurano, iako se ponekad javljaju odreĎene nesigurnosti. Trgovac mora potvrditi fizički tok energije do Italije kod GME, što je problem kod umreţavanja prekograničnih mreţa.

U Italiji nema poznatih očitih protu-prijevarnih mehanizma (npr. u svezi duplog računanja).

3.4. Iskustva primjene jamstva podrijetla u EU-12

Osnovne činjenice o OIE u EU-12

EU-12 zemlje (Češka, Estonija, Cipar, Latvija, Litva, MaĎarska, Malta, Poljska, Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska) imaju različite potencijale za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije. Neke od njih, kao Latvija, Rumunjska, Slovenia i Slovačka imaju relativno visoke potencijale, uglavnom u hidro elektranama. S druge strane, neke zemlje iz EU-12 imaju relativno mali udio OIE u proizvodnji električne energije. Trenutni i budući potencijali za OIE u EU-12 su prikazani u tablici.^[6]

Tablica 2 Referentne i ciljne vrijednosti udjela OIE u EU-12 [Izvor: European Commission]

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

EU-12 zemlje imaju prilično raznolik raspon politika glede potpore i promocije proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. One su prikazane u tablici 3.

Tablica 3 Pregled glavnih politika za OIE-E u EU-12 [Izvor: European Commission, AGEN-RS]

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Postojeći sustavi jamstva podrijetla OIE u EU-12[6]

Različiti aspekti sustava JP su analizirani i na kraju je sustav kategoriziran na tri grupe.

U prvoj grupi su zemlje koje su imale sustav JP lošiji od zahtjeva Smjernice 2001/77/EC. Zemlje koje su imale najlošije razvijen sustav JP i još nije do kraja razvijen su:

-Bugarska,
-Cipar,
-Češka,
-MaĎarska,
-Latvija,
-Malta,
-Rumunjska.

Neke od navedenih zemalja su imale adekvatne zakone, kao Bugarska, ali sustav JP nisu odmah implementirali. Neke od ostalih zemalja, kao Rumunjska, kasnile su i s izradom adekvatnih primarnih zakona.

Sljedeća grupa zemalja su zemlje koje su implementirale sustav JP prema Smjernici 2001/77/EC. Budući da su zahtjevi te Smjernice prilično neodreĎeni, ti sustavi JP mogu biti prilično različiti. Zemlje koje su prvo implementirale sustav JP prema Smjernici 2001/77/EC su:

-Estonija,
-MaĎarska,
-Litva,
-Slovačka.

Jedina EU-12 zemlja sa sustavom JP razvijenim prema Smjernici 2009/28/EC je Slovenia. Slovenski sustav JP je baziran na centralnom registru, i njime upravlja Javna agencija RS za energiju, koja je prema Energetskom zakonu nominirana kao akreditacijsko tijelo za JP-OIE. Slovensko JP se izdaje elektroničkim putem i moţe biti preneseno ostalim korisnicima. Kada je JP iskorišteno, moţe biti isplaćeno. Slovensko JP moţe biti izvezeno i JP ostalih zemalja članica moţe biti uvezeno u slovenski sustav JP.

Situacija s implementacijom sustava JP u EU-12 prikazana je u tablici 4:

Tablica 4 Sustav JP u EU-12 [Izvor: IT Power (studeni 2008)]

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Primjenom Smjernice 2009/28/EC JP se neće koristiti za kontrolu izvoĎenja obveza ispunjavanje udjela OIE Zemalja članica, kao što je predviĎeno u prijedlogu. Dakle neće biti nikakvih dodatnih zahtjeva za te instrumente, osim interesa samih Zemalja članica EU.

Sustav jamstva podrijetla u Sloveniji^[7]

Zakon za implementaciju “disclosure”, JP-OIE i JP-CHP je prošao u parlamentu i u stanju primjene je. Sve implementacijske regulacije su već usklaĎene i prate zahtjeve Smjernice i neka iskustva iz ostalih organizacija, kao što je EECS (European Energy Certification systems) i AIB (Association of Issuing Bodies). Javna Agencija RS za energiju je nacionalni energetski regulator i imenovana je Slovenskim Energetskim zakonom kao akreditacijsko tijelo za JP-OIE i JP-CHP. Javna Agencija RS za energiju je takoĎer i akreditacijsko tijelo za RECS certifikate koji označavaju OIE u EECS-u. Javna Agencija RS za energiju izdaje, prenosi, isplaćuje JP-OIE i JP-CHP, i sadrţi elektronički registar za obje vrste JP.

JP-OIE se izdaje za električnu energiju proizvedenu iz OIE. Svi proizvoĎači sa statusom “kvalificiranih proizvoĎača” mogu traţiti JP-OIE. Postupak za dobivanje statusa “kvalificiranog proizvoĎača” je opisan u sluţbenim novinama Republike Slovenije (Br. 71/2007). Popis svih proizvoĎača sa statusom “kvalificirani proizvoĎač” je dostupan na internetu.

JP-OIE sustav je potpuno funkcionalan od siječnja 2006. Od oţujka 2007. je potpuno elektronički podrţan s elektroničkim registrom. Svi detalji i zahtjevi za otvaranje računa, premještanje JP-OIE i postupci za elektroničke aktivnosti su opisane u Priručniku za korištenje središnje baze podataka JP-a. Sustav JP formalno nije baziran na EECS, ali ipak je uglavnom usuglašen s većinom EECS zahtjeva. Elektronički registar je dostupan na web lokaciji: https://poi.borzen.si. JP- OIE se izdaje za osnovnu jedinicu, koja je 1kWh električne energije. JP -OIE se moţe takoĎer izdati za bilo koju količinu koja je višekratnik osnovne jedinice.

U JP-OIE navedeni su sljedeći podaci: registracijski broj, detaljni izvor korištenog OIE, mjesec, i godina proizvodnje energije, datum početka početka proizvodnje elektrane, mjesto proizvodnje, ime proizvoĎača, ime vlasnika JP-OIE, kapacitet elektrane, primljena potpora i status isplate JP-a. Registar proizvoĎača je dostupan na internetu.

JP-OIE moţe bit zatraţen od proizvoĎača koji kao izvor energije koriste vjetar, sunce, hidro snagu, biomasu, geotermalnu snagu i biorazgradivi otpad. Za proizvodnju iz hibridnih instalacija, koje koriste oba obnovljive i neobnovljive izvore energije, JP-OIE se izdaje samo za dio električne energije koja se proizvodi iz obnovljivih izvora energije. JP-OIE se trenutno koriti za “disclosure” u domaćim i stranim trţištima. JP-OIE moţe biti preneseno odvojeno od trgovine električnom energijom.

Za RECS certifikate izdane u okviru EECS sustava, JP-OIE je izdano i trenutno preneseno na račun Javne Agencije RS za energiju gdje se obavlja isplata.

U Sloveniji status “kvalificiranog proizvoĎača” mogu dobiti svi proizvoĎači koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije. ProizvoĎač koji ţeli dobiti status mora predati molbu Ministarstvu Gospodarstva, koje je institucija koja odlučuje o dodjeli statusa. Molba sadrţi podatke koji dokazuju izvor energije iz kojega je proizvedena električna energija, npr. OIE. ProizvoĎači sa statusom “kvalificiranog proizvoĎača” moraju svake godine obnavljati svoj status iznoseći adekvatne podatke. Za neovlaštene proizvoĎače slijede sankcije. OdreĎena su pravila i mjere za sprječavanje dvostrukog računanja ili dvostruke prodaje JP.a. Jedinstveni registracijski broj po JP-OIE je spremljen u centralnoj bazi podataka. Svi prijenosi, uvozi ili izvozi su svo vrijeme praćeni. JP se izdaje bez naplate, a sve troškove pokriva Javna Agencija RS za energiju.

4. UvoĎenje jamstva podrijetla u Hrvatsku

4.1. Jamstvo podrijetla u Hrvatskom zakonu

Hrvatski zakon ne definira pojam jamstvo podrijetla niti je imenovano odgovarajuće tijelo odgovorno za sva mjerodavna gledišta vezana za jamstvo podrijetla. Jedini spomen jamstva podrijetla je u Zakonu o trţištu električne energije i Zakonu o energiji, ali ne definiraju mogućnost trţišta OIE-E na europskom trţištu.

Zakon o energiji (članak 14. stavak 4) definira da:

”subjekt koji je ostvario poticaje prilikom izgradnje objekta za korištenje obnovljivih izvora energije i kogeneracije ne moţe proizvedenu energiju u tim objektima isporučivati inozemnom trţištu bez odobrenja Vlade Republike Hrvatske”.^[8]

Zakon o trţištu električne energije (članak 16.) definira da je operator prijenosnog sustava odgovoran za:

“dostavljanje operatoru trţišta obračunskih podataka o preuzetoj električnoj energiji od povlaštenih proizvoĎača priključenih na prijenosnu mreţu, radi obračuna i jamstva podrijetla električne energije s obzirom na primarni izvor energije”.^[9]

U hrvatskom zakonu nedostaje cijeli koncept jamstva podrijetla. Jamstvo podrijetla jedino je spomenuto u gore navedenim odredbama i nema zakonskog članka koji se bavi bilo kojim aspektom vezanim uz jamstvo porijekla.

4.2. Preporuke za uvoĎenje sustava JP-a u RH odreĎene projektom RELEEL[5]

1. Zakon o trţištu električne energije trebao bi se nadopuniti definicijom sheme jamstva podrijetla i pozicijom na hrvatskom energetskom trţištu, te odrediti prava i-bveze sudionika u okviru sheme JP-a. Sljedeća teme koja bi trebao pokrivati zakon općenito su:

-izdavačko tijelo za JP i s obvezom administriranja baze podataka JP-a.
-osoba odgovorna za nadzor JP-a i izdavačkog tijela
-kome JP treba biti izdano
-pozicija OPS i ODS i operatora trţišta prema shemi JP-a

2. Trebalo bi propisati specijalni podzakon za JP na temeljima Zakona o trţištu električne energije. Predmet tog podzakona bile bi sljedeće teme, zajedno s proceduralnim gledištima:

-svrha JP - treba biti obraĎena na osnovama glavnih odredbi JP pruţenih Zakonom o energiji i Zakonom o trţištu električne energije;
-sadrţaj JP, je zakonske prirode i oblika;
-rganizacija sustava JP kao takvog;
-uvjeti za izdavanje JP-a;
-postupci za izdavanje JP-a;
-detalji glede registra JP-a;
-pravni lijekovi vezani za odluke o izdavanju JP-a;

3. Za mjerodavno regulatorno tijelo sustava JP-a odabrati HROTE .

4. Sadrţaj JP-a treba odrediti prema Smjernici 2009/28/EC.

Na osnovama gore navedenih preporuka, konačni prijedlog RELEEL projektnog tima je:

-dopuniti Zakon o trţištu električne energije dodavanjem novog stavka u članak 30 i
-izdavanje pravilnika o jamstvu podrijetla

U članku 30 novi stavak glasi:

“Trţišni operator je odgovoran za izdavanje jamstva podrijetla kvalificiranim proizvoĎačima električne energije proizvedene iz OIE i kogenegeracije. Vlada Republike Hrvatske izdaje pravilnike za postupke izdavanja jamstva porijekla i koje informacije jamstvo podrijetla mora sadrţavati.”

Na osnovama gore navedenih preporuka Zakona o trţištu električne energije Vlada Republike Hrvatske treba donijeti zakon o regulacija jamstva porijekla.

Strogo se preporuča usklaĎivanje hrvatskog pravnog okvira za JP sa zahtjevima smjernice 2009/28/EC.[5] U vrijeme izvoĎenja projekta RELEEL smjernica 2009/28/EC nije bila potpuno definirana, ali budući da je implementacija sustava JP u Hrvatskoj počela nakon što je nova Smjernica prihvaćena, u projektu su uzeti u obzir svi zahtjevi na koje obvezuje ona obvezuje drţave članice.

Neke teme kojima treba posvetiti posebnu paţnju tijekom pisanja zakona o regulaciji JP-a:

-Pouzdanost JP-a. (JP mora biti točno i precizno i operator trţišta treba odgovarajuću asistenciju HERA-e pri izdavanju JP-a.)
-Pravne dopune protiv odluka operatora trţišta za izdavanjem JP-a (Operator trţišta nije javno tijelo i na taj način ne moţe provoditi administrativne postupke niti da je JP administrativni dokument protiv kojega su pravne dopune dozvoljene. Operator trţišta je drţavna komercijalna organizacija. )
-Nadzor operatora trţišta i sankcije (Nadzor aktivnosti HROTE-a izvršava HERA, prema tome preporučeno je da HERA preuzme funkcije nadzora aktivnosti vezanih uz JP.)
-Prijenos i otkazivanje JP-a (Prijenos i otkazivanje JP-a pojavljuje se u novoj Smjernici, stoga je potrebno implementirati i te mehanizme prema Smjernici 2009/28/EC.)
-Prepoznavanje stranog JP-a (Prepoznavanje stranog JP-a izdanog od mjerodavnih tijela u ostalim zemljama članicama i ostalim zemljama koje su adekvatno primijenile sustav JP. Ova tema je vrlo vaţna zbog prekogranične trgovine “zelenom” energijom.)

4.3. Uspostavljanje registra JP-a[5]

Da bi sustav JP bio potpuno funkcionalan potrebno je uspostaviti jedinstveni registar (baza podataka) JP-a. Pojednostavljena organizacija sustava JP-a prikazana je na slici.

Abbildung in dieser Leseprobe nicht enthalten

Slika 3 Preporuka organizacije sustava jamstva porijekla u Hrvatskoj [Izvor: RELEEL]

Registar JP-a trebao bi biti administriran samo elektronički. JP bi se takoĎer trebalo izdavati elektroničkim putem, ali u slučaju zahtjeva proizvoĎača moglo bi se izdati u ispisanom obliku.

Registar mora sadrţavati sljedeće informacije:

-sve podatke sadrţane u registru od OIE i CHP projekata i postrojenja i kvalificiranih proizvoĎača (registracijski broje je identifikacijski broj proizvoĎača i mora biti isti u oba registra)

- registar JP-a treba izvlačiti informacije iz OIE i CHP projekata i postrojenja i kvalificiranih proizvoĎača samo za one subjekte s valjanom odlukom stjecanja statusa kvalificiranog proizvoĎača izdanog od HERA-e

-podatke o količini proizvedene električne energije za svakog kvalificiranog proizvoĎača na mjesečnoj bazi

-podatke o izdanim JP

-podatke o JP za koje je plaćena zajamčena tarifa

-podatke o JP koji su preneseni drugim vlasnicima

-podatke o JP koji su uvezeni ili izvezeni

JP bi se trebalo izdavati za 1MWh proizvedene električne energije i na zahtjev kvalificiranog proizvoĎača. Zahtjev kvalificiranog proizvoĎača za izdavanjem JP treba sadrţati sljedeće podatke:

-informacije o subjektu (kvalificiranom proizvoĎaču) koji zahtjeva JP;
-identifikacijski broj kvalificiranog proizvoĎača iz registra OIE i CHP projekata i postrojenja i kvalificiranih proizvoĎača;
-točan navod vremenskog perioda za koji je zatraţen zahtjev za JP;
-podatke o količini električne energije proizvedene u tom periodu;
-datum početka rada postrojenja.

Mjerodavno tijelo treba izdavati JP u roku 10 dana od podnošenja zahtjeva. Unutar registra, količina električne energije za koju je JP izdano mora biti jasno označena (u tablici mjesečne proizvodnje električne energije).

Izdavanje JP treba biti besplatno. Prijenos JP moţe biti ostvaren samo izmeĎu stranaka koje su upisane u registar JP. Prijenos treba biti jasno označen u registru (u tablici prenesenih JP).

Vlasnici JP-a za otkazivanje, JP trebaju predati mjerodavnom tijelu, za što dobivaju financijsku potporu. Otkazivanje JP treba biti jasno označeno u registru (u tablici otkazanih JP).

Izdana JP u zemljama članicama i ostalim zemljama koje su implementirale sustav JP u skladu sa Smjernicom trebale bi biti valjane u Hrvatskoj. U registru mora ostati sačuvan put tih JP. Vaţno je osigurati da nema duplog računanja, poput ostvarivanja cilja u obje zemlje.

Sadrţaj jamstva podrijetla treba biti:

-ime zakonskog entiteta kojemu je izdano JP;
-ime postrojenja (elektrane), u kojoj je proizvedena električna energija;
-instalirana snaga postrojenja;
-datum početka rada postrojenja;
-količina i tip investicijskih pomoći koje su dobivene za instalaciju;
-izvor primarne energije za proizvodnju električne energije;
-period za koji je JP izdano;
-identifikacijski broj JP, ime osobe koja je izdala JP i valjanost JP.

U slučaju kombiniranih elektrana, koje koriste oba goriva (fosilna i obnovljiva), JP treba sadrţavati i sljedeće podatke:

-iznos fosilnog goriva korištenog u postrojenju u periodu za koji se izdaje JP;
-iznos obnovljivog izvora korištenog u postrojenju u periodu za koji se izdaje JP.
-U slučaju CHP postrojenja, JP treba sadrţavati dodatno podatke:
-niţu toplinsku vrijednost goriva korištenog za proizvodnju električne energije;
-svrhu za koju je kogeneracija uz proizvodnju električne energije korištena;
-uštede primarne energije u proizvodnji električne energije za koju je izdano JP.

4.4. Projekt obnovljivih izvora energije: Implementacija sustava jamstva porijekla električne energije

^[10] Vlada Republike Hrvatske dobila je darovnicu Zaklade Globalnog fonda zaštite okoliša (GEF), odnosno MeĎunarodne banke za obnovu i razvitak (IBRD) kao provedbene agencije GEF-a, u ukupnom iznosu od 5,5 milijuna USD za financiranje provedbe cjelokupnog Projekta obnovljivih izvora energije. Osnovni je cilj projekta podrška razvoju ekonomski i ekološki odrţivog trţišta obnovljivih izvora energije. Korisnik darovnice je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP), a Provedbeno tijelo projekta je Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR).

U okviru provedbe Projekta, u dijelu pruţanja tehničke pomoći za Potporu ulaganju u Projekt obnovljive energije, planirano je angaţiranje savjetodavne tvrtke koja će pruţiti potporu za implementaciju sustava jamstva porijekla električne energije.

Smjernica Directive 2001/77/EC za promociju električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora na unutarnjem trţištu električne energije zahtjeva od drţava članica da izdaju jamstvo porijekla za energiju iz obnovljivih izvora na zahtjev. Drţave članice su duţne imenovati jedno ili više neovisnih tijela da certificiraju „zelenu“ energiju koja dolazi iz obnovljivih izvora. Certifikati prolaze kroz različite vladine i komercijalne sustave, ti sustavi moraju biti usklaĎeni kako bi informacije koje nose bile precizne i pouzdane. The Association of Issuing Bodies (AIB) je razvila takav usklaĎeni sustav, The European Energy Certification System (EECS) i AIB je jamac za njega.

U Hrvatskom zakonu o trţištu električne energije postoji jasna obveza da operator prijenosa/distribucije dostavlja podatke HROTE-u o električnoj energiji preuzetoj od prikladnih proizvoĎača. Cilj ovih konzultacija je pomoći pri implementaciji baze podataka JP u HROTE u skladu s EU energetskom legislativom i zahtjevima AIB-a. Takva baza podataka mora se kreirati na zajedničkoj bazi kako bi se izbjegli različiti formati i komunikacijski alati, te kreirati sučelja za strane baze podataka. Ciljevi zadatka su:

-Implementacija jamstva porijekla u Hrvatskoj, s neophodnom prilagodbom legislative trenutnog sustava poticaja.
-Ocjenjivanje, odabiranje, prilagoĎavanje i implementacija aplikacije za GoO bazu podataka u HROTE-u i obrazovanje kadra za korištenje aplikacije.

5. Zaključak

Uz današnju tehnologiju proizvodnja električne energije u elektranama koje kao primarno gorivo koriste obnovljivi izvor energije skuplja je nego proizvodnja električne energije u konvencionalnim elektranama. Da bi električna energija iz OIE bila konkurentna na trţištu nuţni su mehanizmi potpore proizvoĎačima poput zajamčenih tarifa ili sustava certifikata kojima proizvoĎači mogu potvrditi izvor proizvedene energije krajnjem kupcu ili drţavi.

AIB promovira uporabu standardiziranog sustava certificiranja (EECS), koji osigurava pouzdan rad sustava meĎunarodnog sustava certificiranja energije.

EECS danas podrţava tri vrste certifikata i to za:

-bnovljive izvore energije, certifikati su EECS jamstvo podrijetla za OIE (obvezno za sve zemlje članice prema smjernici 2009/28/EC) i RECS certifikati (na dobrovoljnoj bazi),
-fosilnu i nuklearnu energiju, za koju su namijenjeni „EECS Disclosure“ certifikati (certifikati za objavljivanje točnog sastava primarne energije kojom se proizvela električna energija) i
-visoko-efikasnu kogeneraciju, koja je podrţana jamstvom podrijetla za kogeneraciju (CHP-JP obvezna za sve zemlje članice prema smjernici 2009/28/EC).

Jamstvo podrijetla je definirano smjernicom 2001/77/28/EC, a smjernicom 2009/28/EC postaje standardizirano i sve zemlje članice postaju obvezne imenovati jednu instituciju koja je zaduţena za rad s jamstvima porijekla. Poboljšanja jamstva podrijetla smjernicom 2009/28/EC su:

-postalo je elektronički dokument, smanjena je opasnost od prijevare i krivotvorenja
-dobilo je ţivotni vijek certifikata (izdavanje, prijenos, poništenje)
-moguće je zabraniti izdavanje JP-a za proizvedenu energiju koja je već dobila neku vrstu potpore
-JP moţe biti upotrebljeno 12 mjeseci od izdavanja
-nakon uporabe obvezno je poništavanje

Iako je smjernicom 2009/28/EC jamstvo podrijetla dodatno definirano, još uvijek ima prostora za poboljšanje.

Izdavačka tijela nisu uvijek u mogućnosti provjeriti koje potpore je dobio proizvoĎač. Za stare elektrane, proizvoĎači nemaju uvijek sve potrebne informacije. AIB zato predlaţe kategorije kojima bi se razlikovalo izmeĎu potpori primljenih u prošlosti, trenutno primljenih potpora, kombinacije investicijskih potpora primljenih u prošlosti i nedavno primljenih potpora i kategorije „nepoznato“ koja bi pokrivala situacije u kojima nema dovoljno informacija.[11]

Postoji opći konsenzus da se u budućnosti EECS certifikati moraju ukinuti, zato je bitno ustanoviti kako će se postaviti period ukidanja, i što tada napraviti s postojećim certifikatima?[11]

Zemlje članice upozorile su AIB na pravne probleme koji će doći s uvoĎenjem datuma valjanosti za certifikate koji ga trenutno nemaju. U nekim zemljama članicama uvoĎenje datuma valjanosti moţe biti protuzakonito, budući da moţe umanjiti vrijednost proizvoda^[11].

U Hrvatskoj je projekt implementacije sustava jamstva podrijetla u radu, te bi trebao biti završen u travnju 2010. godine. Podaci o detaljima projekta nisu dostupni pa je suvišno donositi zaključke prije kraja projekta.

6. Literatura

SUSTAV JAMSTVA PODRIJETLA ELEKTRIČNE ENERGIJE U EU Sažetak:

U završnom radu je iznesen sustav jamstva podrijetla prema smjernici 2001/77/EC, te poboljšanja i nadogradnje sustava jamstva podrijetla koja su definirana u smjernici 2009/28/EC. Navedene su i razlike izmeĎu stare i nove definicije jamstva porijekla. ObraĎena je implementacija sustava jamstva porijekla u EU. Kao primjeri su uzeti Njemačka i Austrija, te zemlje EU-12, meĎu kojima je i Slovenija koja je detaljnije proučena. Stanje u Hrvatskoj je prikazano prema projektu RELEEL u kojem je napravljen prijedlog implementacije sustava jamstva porijekla u Hrvatskoj.

Ključne riječi: jamstvo podrijetla, obnovljivi izvori energije,

SYSTEM OF GUARANTEE OF ORIGIN FOR ELECTRICITY IN EU ABSTRACT:

This final paper is presenting a system of Guarantee of origin according to directive 2001/77/EC, as well as improvement and upgrade of the Guarantee of origin as defined in Directive 2009/28/EC. Given are the differences between the old and new definitions of Guarantees of origin. Also, implementation of Guarantees of origin in the EU is analyzed. Germany, Austria and the EU-12 countries are taken as examples, including Slovenia, as part of EU-12, which is more detail studied. The situation in Croatia is shown with project RELEEL which has made a proposal of implementation of Guarantees of origin in Croatia.

[...]

---

^[1] Škrlec, Dubravka: „Sustav obvezujućih kvota kao tržišni poticaj proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora“, magistarski rad, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb, oţujak 2007.

^[2] Smjernica EU: „DIRECTIVE 2009/28/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL“, 23. travnja 2009.

^[3] Smjernica EU: „DIRECTIVE 2001/77/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL“, 27. rujna 2001.

^[4] Coenraads R: „Status and use of systems of guarantee of origin in the EU,Ecofys Netherlands, PROGRESS Final Conference, London, 25 veljače 2008.

^[5] Ministry of Economy Labour and Energy Republic of Croatia: „RELEEL - GUARANTEES OF ORIGIN / INSTITUTIONAL AND LEGAL ASPECTS -final report-“, 30. rujna 2008.

^[6] Seršen, E., Škerbinek G., Špec, A: „Situation in the twelve New Member States with regard to tracking and related policies“, D3 of WP 3 from the E-TRACK II project, veljača 2009., http://www.e-track-project.org/docs/w3_Situation_NMS_Report_final.pdf, 1. prosinca 2009.

^[7] Draeck, M:“ The state of implementation of electricity disclosure and Guarantees of Origin across Europe“, lipanj 2009., http://www.e-track- project.org/docs/E-TRACKII%20WP2%20Country%20Reports%20v7.0_FINAL_24Jun09.pdf, 3. prosinca 2009.

^[8] ZAKON O ENERGIJI, NN 68/01, NN (177/04)

^[9] ZAKON O TRŢIŠTU ELEKTRIČNE ENERGIJE, NN (177/04), NN (76/07), NN (152/08)

^[10] REPUBLIKA HRVATSKA Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Projekt obnovljivih izvora energije (Darovnica GEF/IBRD - TF054973) Projekt br. P071464

^[11] AIB Newsletter 10, Vol 2, Issue 4, 14. prosinca 2009.